Film "Toma" reditelja Dragana Bjelogrlića naišao je na oduševljenje domaće i negodovanje hrvatske javnosti
Film "Toma" već nekoliko nedelja je u žiži javnosti, a sada se na internetu pojavila piratska verzija, koja je napravila haos na društvenim mrežama.
Dok su neki gledali film i po nekoliko puta, hrvatski kritičari su objavili tekstove u kojima tvrde da su "maske odvratne, ali da će se film ipak gledati".
Prva kritika objavljena je na portalu Index i u njoj autor tvrdi da je "odrastao u kulturi u kojoj nije mogao izbeći Tomine pesme", ali da je, objektivno, "film patetično igranje s nostalgijom".
"Ono što će vam prvo upasti u oči jesu loše (tačnije, odvratne) maske, zbog kojih glumci mahom izgledaju kao oni mrtvaci iz kultnog Sabirnog centra".
"Estetski je na nivou pesama glavnog lika - dakle, umoran od života, pa idemo u kafanu da razbijamo čaše do zore. Takav pristup životu u filmu kroz tragični lik Ljiljane dobija čak i filozofsko opravdanje – i jedna od poruka filma je da je bolje cunjati po beogradskim kafanama i razbijati čaše uz Tominu muziku nego biti smrtno ozbiljan doktor koji leči ljude od raka".
Autor teksta o filmu Dragana Bjelogrlića u "Slobodnoj Dalmaciji" Tominu smrt poredi sa smrću Jugoslavije i tvrdi da "uprkos veštačkim nosevima koje smo videli, udara u kafansku dušu".
"Nedugo pre odjavne špice Toma posvećuje sarajevski koncert 1991. "za sve kojih više nema i za ono čega više neće biti" i to kao da je Bjelogrlićeva režijska zvezda vodilja, zalog velike gledanosti filma, inače retkog i sasvim finog primerka biografske drame na ovim prostorima. Može kraljica sevdalinki Silvana Armenulić (upečatljiva Tamara Dragičević) u jednoj sceni reći "ne biraš ti publiku, nego publika tebe", ali "Toma" je, dakle, ciljano birao najširi krug gledalaca".
"Rečju, "Toma" ume biti autentičan nezavisno od veštačkih noseva i perika, udariti u kafansku dušu i, uprkos "kalkulaciji", pogoditi iskrenu emociju i melanholiju, ne samo Zdravkovićevu balkansku, već i univerzalnu.
Holivudski zašećerena biografska drama ima melos balkanske narodnjačke gorčine, tuge i tragike, dovoljno da prizemlji ponekad povišenu melodramu na rubu patetike. "Ne ide slatko na rakiju", kaže Toma u jednoj sceni, ali rakija ide na slatko u filmu koji, poput glavnog lika, peva iz duše i zanimljivo prelama Zdravkovićevu smrt sa smrću Jugoslavije. S njima kao da je umrla i narodna muzika kakvu peva "Toma".
